Priča o nama

Kao svaka lepa priča i naša priča je nastala zbog jedne ljubavi.

Iz ljubavi prema autima, brzini i vožnji (ah, mladost – ludost!), počeli smo da radimo ono što volimo – da vozimo. Da vozimo dostave po gradu. U gradu u kojem smo rođeni, u gradu na čijim smo ulicama odrasli. I večito se njime vozali!

Naša kola poznavala su svaku rupu na putevima Novog Sada. A drugovi policajci vec su dobro poznavali nas. (Pozdrav drugovima!)

I tako je krug zatvoren: kola – grad – brzina – policija – dostava.

Priča je dobila smisao. Brzina je dobila opravdanje – “dostava, druže, pizza se hladi!”.

A naše vozikanje po gradu dobilo je naziv – “Kurirska služba Padrino”.

Zašto Padrino? E, to je neka druga priča koju ćete čuti drugi put.

I tako dan po dan i naša dostava postala je posao. Ozbiljan, pravi posao koji postoji već 5 godina. A i mi smo sada ozbiljni, pravi ljudi (koji postoje već više od 30 godina). Smanjili smo malo gas, a više koristimo glavu. I gps.

Međutim, one adrese koje ne postoje ni na mapi, mi imamo u glavi. Ne smeta nam ni sneg, vrućina, magla, poplava ni poledica. Od 0-24, 364 dana u godini – mi dostavljamo, mi vozimo! Za Božić smo se ipak zaustavili, pa ne mozemo da se pohvalimo sa 365 dana u godini.

Hranimo mnoga gladna usta Novog Sada i okoline. Izvršimo preko 10.000 dostava hrane mesečno! Više od 50 ugostitelja u našem gradu svoje specijalitete diluje preko nas. (Pozdrav i vama, drugari!)

Osim hrane, dostavljamo i sve drugo što u Novom Sadu treba da se dostavi. Sve što stane u auto, na skuter ili bicikli.

I sve ono što je moglo da stane na onaj električni bicikli koji smo imali ono kratko vreme pre nego što su ga ukrali. Ako ga negde vidite, budite dobri pa nam javite. Sivkasto-braun-metalik; na prvu se čini kao obični, ali kada vidite gospođu u godinama da na njemu leti kao superman, budite sigurni da nije običan. I da je naš!

E, tako mi kuriska služba Padrino dostavljamo i neke papire kao što su, naprimer, ugovori vredni par miliona evra. Dostavljamo ključeve zaboravnom detetu koje je otišlo u školu bez njih.

Zatim, punjač, telefon, naočare. Lična dokumenta, štikle drugarici da može na žurku.

Hleb i pola kile paradajza iz prodavnice tetki od mame, a bromazepam za komšinicu. Viagru za lika na službenom putu – uz punu diskreciju, podrazumeva se.

I pseće torte za pseće rođendane! Same pse još nismo dostavljali. Ali ježa, recimo, jesmo.

Možda vam nakon svega izgledamo kao neki potrčko.

Pa i jesmo. Od onih brzih i žestokih frajera s početka priče, postali smo najbolji novosadski potrčko. I nije nas sram!